NIKADA NE ZABORAVI GENOCID I HOLOKAUST U BOSNI I SREBRENICI

VRAŽIĆANI CIJELOG SVIJETA

12.05.2017.

novi post

.







VRAŽIĆANI CIJELOG SVIJETA
<< 05/2017 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031











VRAŽIĆI - CVIJET MAJEVICE

Od kada Vražići nose to čudno ime posigurno se ne može utvrditi, mada ima nekoliko kazivanja o nazivu ovoga lijepog sela, koje se prepričavaju među njegovim žiteljima. Jedna legenda govori kako su u šumi na tri brežuljka živjela tri brata, koji su se bavili stočarstvom i zemljoradnjom. Navjerovatnije da je to bilo u vrijeme pred dolazak Turaka u naše krajeve. Kada su u njihovu susjedstvu novi naseljenici počeli praviti kolibe, braća su uz komentar da vragovi kod nas savijaju svoje gnijezdo, napustili kraj. Legenda kao legenda, ali činjenica je da naše selo ima to ime i dan danas.

Što se tiče položaja, Vražići se prostiru na blagim obroncima planine Majevice. Zahvaljujući takvom položaju mjesto je bogato raznim vrstama voća, a najpoznatiji su po šljivi, breskvi, kajsiji, trešnji, jagodi i drugim bogatstvima prirode. Položaj je stvarno idealan, jer se u naselje može ući sa pet strana, dok asfaltni put veže selo sa općinama Čelić i Brčko, a makadamskim putevima sa Šatorovićima, Zovikom, G.Rahićem i Maočom. Vražići graniče sa slijedećim selima: Velino selo, Brnjik, Lukavica, Ratkovići, Šatorovići i Zovik. Vražići su tip zbijenog naselja sa kućama i krovovima koji da se skoro naslanjaju jedan na drugog. Zato je prije rata lakše bilo kupiti plac u Brčkom nego u Vražićima.
Selo je veoma staro. Pisanih tragova je malo, međutim, postoje tragovi u kamenu i grobovi starih žitelja Vražića. Na njivi zvanoj Meheljića dol pronađen je stećak o nekom Radoju Bogumilu, stećak su dešifrovali Ibrahim Pirić i Ibrahim Salkić, a govori se o čovjeku koji je poginuo na tom mjestu braneći svoj prag i obraz. Na lokalitetu kod Idrizovića šume zvanom Ljeskovac pronađeno je groblje iz doba mađarske vladavine u Bosni. Grobovi su dobro očuvani. Na njivi zvanoj Šahovina vlasnika Ibrahima Salkića postoji brijeg koji je čudno okrugao i žitelji Vražića su bili ubijeđeni da je tu zakopano blago, pa su neki u noći na Jurjevo vidjeli nekakav plamen kako gori, a vjerovali su da su tu pare zakopane. Ima još dosta lokaliteta koji su posijani raznim spomenicima i koji kazuju da je Vražićko područje bilo vrlo rano naseljeno.

Prezimena su slijedeća: Slomići, Memići, Sarajlići, Kovačevići, Livadići, Omerčevići, Zeherovići, Husanovići, Bešići, Ćosići, Salkići, Hamidovići, Arnautovići, Muminovići, Kavazovići, Zahirovići, Kehonjići, Zabarkići, Salihovići, Alići, Sivčevići, Mujkići, Ribići, Kevrići, Meheljići, Kočići, Spahalići, Ahmičići, Pezerovići, Čelikovići, Šabanovići, Hodžići, Muratovići, Šehići, Drljići, Jusufovići, Trakoševići i Hadžići.

Mahale imaju slijedeća imena: Kolobara, Kućište, Krčevine, Dom, Budakovine, Hukljevac, Potok, Grab, Sarajlići, Vino, Seljanski bunar, Kevrići, Omerčevići, Ćosići, Zaherovići, Bešići, Pelenduci, Livadići, Zabarkići, Klanac i dr.
Vražići su srednje razvijeno selo. Danas ima oko 600 kuća, koliko je otprilike imalo i poslije drugog svjetskog rata.

Pored voćarstva, koje je glavna preokupacija Vražićana, još se bave i poljoprivredom, a manje stočarstvom. Prije rata dosta domaćinstava je posjedovalo traktore i druge mašine za obradu zemlje. Danas je i voćarstvo i poljoprivreda u velikoj krizi zbog poznatih ratnih događanja u našoj zemlji.

Prije rata Vražićani su bili većinom zaposleni u zapadno-evropskim zemljama, Sloveniji i Hrvatskoj. Danas ti ljudi ili su u penziji ili se poslije rata nisu mogli vratiti na stara radna mjesta. Incijativu u traženju boljeg života, u zadnjih pet godina preuzela je omladina i školovani kadar koji svoje bolje sutra traže u Americi i Australiji, a samo rijetki zaljubljenici rodnog ognjišta ostaju kod svojih kuća. Pusta su mnoga Vražićka polja na kojima se malo čuje dječiji smijeh ili plač. No, i pored navedenih činjenica koje govore o raseljavanju naroda, Vražićani su poslije rata zabilježili i napredak, bar što se tiče novog asfalta, kanalizacije, telefonije i izgradnje ambulante, pošte i drugih objekata. Ima i nekoliko obrtnika koji zapošljavaju nešto radne snage, međutim, to je slaba utjeha za većinu ljudi koji su nezaposleni.

Po prvi put u historiji, Vražićani su dobili i svoj radio „Avaz“, koji neprekidno emituje program već nekoliko godina. Urednik i direktor radia je Ramiz Muminović, mlađi čovjek, pun elana i entuazijazma. Poslije rata je počeo izlaziti i list "Vražićak", kojeg su uređivali uglavnom entuzijasti i prosvjetni radnici zaposleni u Osnovnoj školi u selu.

Vražići su i mjesto alima - učenih ljudi. Mnogima su poznata imena Salih ef. Sivčević, intelektualca velikog kalibra, koji je studirao u Istanbulu, a tu je i Ali ef. Livadić, Mr.Abdullah Kovačević i druga poznata imena iz mlađe generacije Vražićana, koji su postigli zavidne rezultate u raznim naučnim i kulturnim disiplinama.

Naselje je bogato izvorima pitke vode. U vrijeme, otprilike prije 40.godina, svako domaćinstvo je moralo ići po vodu na obližnje izvore kao što su: Džafuša, Seljanski bunar, Bijela voda, Hajdarevac, Grabovac, Vodica, Suhodol, Grab i dr.
Vodovod ima i dugu tradiciju. Danas kada pričamo svojoj djeci o tome kako smo dolazili do vode i često puta donosili na sebi vodu, oni ne mogu da povjeruju kako smo se patili za vodu. Od svih tih voda danas je Grab jedini u Vražićima koji je sačuvao tradiciju čiste vode. Ograđen je donacijom grupe Vražićana zaposlenih u Švicarskoj, koji su svojim sredstvima obnovili i ogradili ovu lijepu vodu. Inače, kroz naselje teče jedan potok po kojem se i jedna mahala tako zove, a od rijeka pored Vražića teče Sibošnica u kojoj su se mnogi mladi naučili plivati i loviti ribu.

Od legendi navešću dvije, koje se još prepričavaju i imaju materialno utemeljenje.
Prva legenda se odnosi na mezar koji se nalazi na ulazu u Vražiće od zovičke strane i objašnjava se pričom kako je Sultan putujući sa pratnjom u kojoj je bio i muhur-sahibija (nosilac sultanovog pečata) prolazio ovim krajem.

Oni su bili napadnuti od odmetnika, a u tom napadu poginuo je i muhur-sahibija, koji je po predanju neko vrijeme u rukama nosio svoju glavu, a onda pao i na tom mjestu su mu kasnije podigli nišane. Zbilja postoje nišani pored puta, a u blizini nema mezarja.

Druga legenda pak govori o dvojima svatovima koji su isprosili jednu djevojku. Kada su prvi, koji su bili brži (po onoj narodnoj "ko prije djevojci...") i poveli curu naišli su na druge svatove koji su po istu pošli. Došlo je do sukoba u kom su mnogi svatovi izgunuli zajedno sa mladom. Postoji lokacija koja se zove „Turbe“ i podignuto turbe u koje narod donosi odjeću, vjerujući da će na taj način postići neki sevap i cilj u životu.

Od zanimljivosti treba istaći da u Vražićima uglavnom službuju domaće hodže. O starosti Vražićke džamije teško je govoriti. Međutim, mesdžid ili mejtef u naselju Potok je sigurno stariji od džamije, to pričaju najstariji stanovnici ovoga naselja. I još nešto iz starog vakta i zemana.

Priča se da su naši stari imali istančan osjećaj prema komšijama, pa makar bili i druge vjere. Tako su Vražićani znali redovito i to godišnje razmjenjivati posjete sa komšijama pravoslavcima iz susjednog sela Lukavica. Prve polovice godine pravoslavci su dolazili u Vražiće, a u drugoj polovici Vražićani su išli u Lukavicu. Kada je došao red na Vražićane, po tadašnjem redu i tabijatu, u našoj delegaciji su bili Muhtar (predsjednik mjesne zajednice), Imam i mutevellija. Naši se nisu najavili da dolaze, imali su namjeru da se domaćini u Lukavici ne izlažu trošku oko dočeka, pa su htjeli samo da posjede malo uz kahvu i eglenu. Helem, kada su stigli kod domaćina Jove na njegovu avliju i kada je Jovo vidio kakvi su mu važni gosti stigli, počeo je lomiti ruke, kukajući: "Ajme meni, kako ću vas dočekati, pa što mi ne javiste da ćete baš danas doći, ja kapi rakije u kući nemam!"
To su bila stara vremena, kada je komšija komšiji nešto značio. "Vrijeme gradi po kotaru kule, vrijeme gradi i vrijeme razgrađuje."

Iz knjige Nijaza Salkića, „ Bobak po bobak, bosanski đerdan“, objavljene 2009. godine

LJUŠTILJE,
Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
..............
BOSNOLJUBLJE,
Bosna, jedna država, imade na brdovitom Balkanu. Bosnu čine, pored rijeka i planina, jezera i dolina, i ljudi, njeni državljani, da li u Bosni živeći, ili po svijetu raštrkani, svi su oni bosanski narod. Bosna se treba voljeti, jer nam je država Bosna druga mati. O Bosni su spjevane pjesme, i to one pjesničke, sa književnom podlogom i one narodne i novokomponovane.
Bosnu i ne moraš voljeti, ali za njom sigurno čezneš i vehneš. I u nju, svoju Bosnu, htio-ne htio, moraš kad-tad doći, da li u autu svom, ili u sanduku mrtvačkom.
Danas je Bosna nešto drugo, nego što je bila prije 1000 godina. Drugačija je od one prije 500 godina, a posve se izmjenila poslije agresije od 1992. do 1995. godine
U Bosni žive naši roditelji, naša braća i sestre, amidže i amidžinice, dajdže i dajdžinice, tetke i bliža i dalja rodbina. U našoj Bosni žive i djeca naša, da li sa oba roditelja, sa jednim, ili bez ijednog roditelja.
U Bosni našoj žive i ljudi, koji nisu posla, pravog zaposlenja, doživjeli i vidjeli više od deset godina. U Bosni je dosta sirotinje, nevoljnika, prosjaka, beskućnika, bolesnika, jetima i starih i bespomoćnih ljudi.
U našoj domovini ima puno omladine koja bi rado završila srednju školu, upisala fakultet, ali ne može. Nejma para, nejma novca... Svi su oni dio naše Bosne. Zato, drage Bošnje i Bošnjakinje, vi koji ste rasuti po bijelom svijetu, kada primite svoje plate, ostavite mjesečno bar jednu marku, dolar, franak, funtu, euro, za našu bosansku mladost, stare i iznemogle, sirotinju našu u Bosni, a taj sakupljeni novac ponesite u Bosnu. Tamo nekog svog rođaka obradujte, obrišite neku suzu sa lica mladog insana bosanskog, kupite mu nešto, jer smo svi dužni to učiniti.
I nemojte se pravdati da je tamo gdje živite sve skupo i da i tamo ne pada novac sa neba. Može se uštedjeti od igranke, koncerata Halidovih, Dininih, Cecinih, Draganinih i inih...
Može se uštedjeti od bespotrebnih telefonskih razgovora, šminke i modiranja i izlazaka u restorane.
Bosna traži one, što je vole. Naš narod čeka na našu omladinu iz dijaspore i očekuje naše bosnoljublje.
Pomozimo Bosnu i narod u Bosni!
Upamet!
Nijaz SALKIĆ
............
BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka. Upamet.
Nijaz SALKIĆ
.............


Kontakt
Saradnja
&
vrazici@
gmail.com
nijaz.salkic@
gmail.com
Haram je bilo koji
dio ovog bloga umnožavati,
fotokopirati ili na bilo
koji način reproducirati,
bez autorovog odobrenja.






odakle nas zijaretite



vražićke stranice

stranica safeta muminovica
blog dzemata vrazici
blog stranica ibrahima kevrica
Tatarija-Vrazici

poznate stranice

Dzemat Slovenj Gradec
Sarajevo-x.com
Bosnjaci.net
Bosanski jezik
Kozarački kuhar
Medzlis islamske zajednice Foca
Vražićani
Neretva
Abdullahova Avlija
Portal Bosanski Novi-Urije
Vrazicke Novine-Vrazici News

SJEĆANJE NA NAŠE PONOSITE BOŠNJAKE

Abdulah Kovačević
Vražićanin

Godine gladi u Titinoj Jugoslaviji su se poklopile sa agresivnim uvođenjem marksizma u šaroliko društvo novokomponovane nam države na brdovitom Balkanu.

Da vjera i nevjera ne mogu zajedno, pokazalo se kasnije, kada su vjeru počeli izgoniti iz sela i gradova "napredne" nam države.
Takva politika Tite i njegove klike je doprinijela otvaranju skrivenih konc-logora za njihove neistomišljenike po čitavoj vještačkoj tvorevini koja se zvala Jugoslavija.
Naravno, najdeblji kraj su izvukli muslimani i njihova inteligencija koja je mučki zatvarana i ubijana širom Bosne iHercegovine, od Tuzle, Zenice, Banja Luke, Sarajeva, Sremske Mitrovice, Lepoglave i drugih konc-logora Titine Jugoslavije.

Otimani su vakufi, zatvarani mektebi za vjeronauku, djeca se nisu smjela sunetiti itd. U to vrijeme, tačnije 1954. godine, u jednom selu na obroncima Majevice u kući Vražićkog težaka Avde Kovačevića rodio se sin Abdullah.
Ništa neobično, jer se te godine rodilo puno više muške nego ženske djece u tom
selu.

Otac Avdo je bio napredan čovjek, ali bez škole, jer Vražići su imali samo četverorazrednu školu, a njegovi roditelji ga nisu mogli slati do Čelića koji je bio udaljen 9 kilometara, jer se moralo raditi na zemlji i čuvati goveda.
Helem, da nastavimo kazivanje o malom Abdulahu koji je rastao u toplom okruženju svojih roditelja uz koje je bio i noć i dan, a pitoma okolina Vražićkog podneblja učinila je svoje, tako da je Abdullah izrastao u pametnog dječaka, koji je sa samim peticama završio osnovnu školu.

Po svojoj želji i nagovoru roditelja i rodbine nastavi školovanje u srednjoškolskom centru u Brčkom, gdje završi zanat za RTV mehaničara. Međutim, to našega Abdullaha nije puno oduševilo nego kreće na samostalno zarađivanje svagdanjeg kruha i ruha po tadašnjoj Jugi, kopajući kanale i radeći svakojake druge poslove samo da bi zaradio dovoljno novaca za studije na Ekonomskom fakultetu u Subotici, kojeg završava u redovnom roku.

Njegovo put se nastavlja u Ugljeviku gdje se zapošljava na Termoelektrani, a stan nalazi u Bijeljini na Trgu JNA blizu tadašnje općine. Abdullah nije ni tada bio zadovoljan svojim obrazovanjem, pa vanredno se upisuje na Ljubljanski univerzitet gdje za nepune četiri godine dobija titulu magistra ekonomskih nauka.
Bio je najobrazovaniji čovjek na termoelektrani, a povrh svega Bošnjo i musliman. Abdullah se polahko uspinje u vrh rukovodećih struktura elektrane, ali pošto je musliman nikako da ispliva na čelo.

U njegovom, do tog vremena, sredjenom životu počinje se uvlačiti crv sumnje u sistem čiji je i on bio jedan dio. U njemu tada otkriva niz nejasnoća i nedorečenosti. Kako je većina vladajuće strukture bila iz reda najpovlašćenije nacije u Titinoj brastvojedinstvujućoj državi, iz reda Srba, normalno je bilo da su najčešće veze uspostavljane sa "velikim bratom" Sovjetskim Savezom u koji su preko ekskurzija često odlazili kadrovi iz mnogih naših velikih firmi.

Abdullah odlazi u Moskvu, gdje upoznaje prijateljicu sa kojom se mislio i oženiti. Njihova veza traje nekoliko godina. Međutim, kasniji događaji su ga ohladili do te mjere da je bio jedini intelektualac iz elektrane koji je istupio iz partije (SK).
Bilo je to vrijeme kada je Abdullah spremao doktorat na Beogradskom univerzitetu, a bio je već objavio dosta radova na tu temu u naučnim časopisima širom Amerike i Evrope. Tik pred odbranom disertacije ušao je u prepirku sa nekolicinom profesora Beogradskog univerziteta po pitanju muslimanske nacije i bosanske državnosti.

Otvoreno mu je rečeno da svoju doktorsku disertaciju neće odbraniti u Beogradu, a kako mi je sam pričao poslije toga, niti na jednom univerzitetu koji kontrolišu Srbi.
Abdullah je uvidio mnoge stvari tih kasnih osamdesetih godina koje nisu mogli uvidjeti mnogi muslimani Bošnjaci. Osjećao je on, da se obruč oko muslimana u Bijeljini steže pa je 1990.godine počeo pisati knjigu o četničkim trojkama i buđenju četništva u BiH. Abdullah mi je pričao o svojim polemikama sa "kolegama"iz termoelektrane i to da su mu prijetili da mu mogu lahko začepiti usta, ako ne prekine sa otkrivanjem četničkih planova. Abdullah se tih godina potpuno okrenuo vjeri, čak je počeo u slobodnom vremenu dolaziti u džamiju.


Sjećam se 1991. god. kada je uzeo riječ, koju mu je omogućio mjesni imam, poslije džume namaza gdje je upozorio prisutne džematlije da muslimanima predstoji veliko iskušenje u nadolazećem vremenu, a da će na prvom mjestu četnici udariti na školovane ljude i našu inteligenciju. Nije prošlo ni tri mjeseca iza tih vizionarskih riječi našega Abdullaha, kad on uzima neplaćenih pet dana i povlači se iz Bijeljine u svoje Vražiće, a njegov babo će kasnije pričati da su ga tada uhodili po Bijeljini i vrebali priliku da ga ubiju.
Vidio sam ga tih dana samo jednom kada smo išli na otvorenje džamije u Koraj, bio je sjetan i zamišljen, ni nalik na onog razdraganog i nasmijanog Abdullaha koji se volio puno šaliti.

Nije prošlo ni dva dana od onih pet koje je uzeo kao neplaćene, a provodio ih je po pričanju svojih roditelja, na imanju blizu rijeke Šibošnice gdje je imao nasad oraha uz kojeg je provodio slobodno vrijeme, četnici (tadašnja JNA koji su bili od 1990. u šumi na nekim vježbama) organizuju posebnu vojnu vježbu, gdje tajnom akcijom kidnapuju Abdullaha, kojemu se gubi svaki trag.

Dva mjeseca trajala je akcija traženja predvođena policijskim inspektorima iz Tuzle, ali "traga nije bilo". Poslije demonstracija pred općinskom zgradom u Loparama predsjednik SDS Kerović (kasniji četnički vojvoda) okupljenom narodu ispred općine poručuje: "Ništa ne brinite, Abdullaha ćete dobiti živa ili mrtva!“ Dah je zastao svima nama okupljenim pred općinom, znao sam da će ga ubiti. Nešto manje od dvije sedmice iza toga Abdullaha su našli lovci (kao bajagi slučajno), u nepristupačnim padinama Vlastaka na Majevici. Bio je izbačen mrtav iz helikoptera koji je toga dana kružio iznad Vražića.


Kako je naš ponos i najinteligentniji Vražićanin novog doba umro ostaje nepoznanica. Mi koji smo ga mrtvog gledali nismo ga mogli skoro prepoznati. Oči su mu bile skoro ispijene i izgubljene duboko u očnoj duplji, a na vrh glave velika rupa, po tijelu usječeni krstovi, na nogama pečena koža, kao da je bio na ražnju i kao da su ga pekli.


Rahmetli Abdullah je zasigurno umro u najvećim mukama i bio je prva žrtva četničkog orgijanja koje će uskoro zahvatiti cijelu Bosnu i Hercegovinu, a ona, BiH, je trebala da nestane u moru velikopsrpske i crnogorske hegemonističke politike na Balkanu. Abdullah je predvidio i opisao svoju smrt u jednoj od dvije zbirke pjesama koje je objavio u svom plodnom i hajirli životu koji je podario svojoj Bosni i vjeri islamu. Ostali su da za njim tuguju njegovi roditelji i njegovi Vražićani i svi istinski Bošnjaci i muslimani. Njegova majka svako jutro poslije sabah-namaza pogleda kroz prozor prema mezarju koje je na brdu iznad kuće gdje leži njezin sin Abdullah, majka uzdahne i pusti suze učeći tihim šapatom Fatihu svome sinu.

Za kraj i sjećanje na ovog velikog čovjeka i patriotu donosim njegovu pjesmu u kojoj je predvidio svoj kraj. Knjiga je izašla iz štamparije godinu dana pred njegovu smrt.

UMRIJEĆU U
SLAVU ALLAHA

Umrijeti majko hoću,
da ne bude Bosna RAM,
što ostalo od života,
bilo bi me živjet sram.

Umrijet majko hoću,
imana mi,dina,
Za slobodnu Bosnu
Rodila si sina.

Umrijeti majko hoću,
Prije Ramazana,
Neka babo post zaposti
Bošnjak-muslimana.

Umrijeti majko hoću,
S molitvom ezana,
Da minaret svjetlo krasi,
Cijelog Ramazana.

Umrijeti majko hoću,
u pjesničkom duhu,
umjesto zagrljaja šalji mi Fatihu.

Umrijeti majko hoću,
bez bojazni,straha,
podanik ću biti samo,
u slavu Allaha.

Rahmetullahi alejhi
rahmeten vasiaten!

Iz knjige Nijaza Salkića,
„Bobak po bobak, bosanski đerdan,
objavljene 2009. godine.

KNJIGA GOSTIJU

MOJI FAVORITI
GORNJA PUHARSKA
Pero moje duše
burek
U urbanoj sahari života
Dnevnik izgubljene buducnosti.
GRADAČAC I NJEGOVE ZNAMENITOSTI KROZ HISTORIJU
"SEHER" Vrazici
Dnevnik glavobolja
BUJRUM KOD AMIRA NA VELAGICE
hodačcestama
Princesswithoutroyallife
NEOBUX: Ne radite za novac neka novac radi za Vas!
Duradbegov Dolac
Moj centar svijeta
Hikaje- mudrosti
KALEIDOSKOP
VRAZICI ba Online
osobe sa invaliditetom
vakat
I carry your heart with me,I carry it in my heart!
Mejja-Su
LJubav u ime Allaha!
Crveni križ Općine Zenica
U.B.Bosnae Zelene beretke Vogosca
Bosnian nasheeds
JEDI AJVAR I ČITAJ NAŠE PESME
Slike pogrešnih trenutaka.
Moj je zivot igra bez granica-TOSE 4EVER
SVJEZE VIJESTI IZ BIH
Ograničena vremenom
__malo drugačija mama!__
Nekada u BiH
☁Violet Hill☁
ALONE IN THIS WORLD !
Govor srca
Dirty cactus
Bosnjacki front
IZRADA MATURSKIH RADOVA
Boston Celtics and NBA Where Amazing Happens
Greška
LJUBLJANSKA RAJA
Zanimljivosti iz znanja
Prošlost u sadašnjosti.. ♥
CroHerzegovina Gaming Community
Ti si moj najljepsi san
istinite price o duhovima
Cvjetna bajka
HARY_19=BAYERN MUNCHEN
Twillight Saga
-Udaljen od samog sebe-
više...

BROJAČ POSJETA
1109794

Powered by Blogger.ba